Zašto roditelji plaćaju instrukcije?

Sustav vrednuje samo ocjenu i to djeca i roditelji iskorištavaju!

U “zemlji znanjainstrukcije su postale dio svakodnevice. Sve manje učenika, čini se, može savladati školsko gradivo bez dodatne pomoći izvan nastave. Naime prema nekim istraživanjima čak 60-tak posto ispitanih srednjoškolaca i oko 40-tak posto osnovnoškolaca uzima privatne sate iz barem jednog predmeta. Najčešće instrukcije su iz matematike, zatim iz prirodoslovnih predmeta, ali i stranih jezika. Na žalost taj trend je u stalnom rastu i to mora zabrinuti sve uključene u obrazovanje. Ne treba tražiti krivce za to, nego treba pronaći izvor problema, a zatim i rješenje za taj problem.

Krenimo od našeg obrazovnog sustava, jer jedino negovom promjenom može doći do kvalitetnih pomaka. Hrvatski obrazovni sustav je zastario, neefikasan i birokratiziran. Bitna je samo ocjena, traži se činjenično znanje, a nepoželjno je kreativno razmišljanje i promišljanje.  U svakoj školi je organizirana i dopunska nastava koju učenici slabo koriste. Zbog raznih razloga, zbog srama, zbog prevelikog boja djece na jednog učitelja, zbog lijenosti učenika da pohađaju dopunsku nastavu, ali i zbog stava da je bolje ići na instrukcije nego na dopunsku nastavu. Jesu li instrukcije u Hrvatskoj stvarna potreba ili trend? Bilo jedno ili drugo – sustav bi trebao naći rješenje.

Kako je kod nas najčešće zanimljivo izigrati i pobijediti sustav, učenici (a i njihovi roditelji) pronalaze najbolje rješenje u privatnim instrukcijamaŠto se time postiže? Učenici najčešće dođu do željene ocjene jer ih instruktor nauči kako da savladaju određeni tip zadatka. U što manje vremena želi se samo doći do jedinog cilja, prolazne ocijene! U većini slučajeva, ne traži se razumijevanje gradiva, ne traži se razvoj logičkog zaključivanja te se time ne potiče samostalno učenje.

Učenici ne žele više slušati na satu, jer znaju da će im netko pokazati prečicu do ocjene. Znaju da će im roditelji platiti instrukcije.

Zašto roditelji plaćaju instrukcije?

Roditelji često nemaju vremena da se posvete svojoj djeci. Često ne pitaju djecu jesu li napisali domaću zadaću, a rijetko provjeravaju jesu li točno napisali. Kad i imaju vremena nekim roditeljima je lakše platiti da se netko bavi njihovim djetetom, nego da oni sami pokušaju pomoći djetetu i potaknuti ga na samostalan rad kod kuće ili ga poticati na dopunsku nastavu u školi. Svaki roditelj treba upamtiti da djetetu može olakšati snalaženje u nekim situacijama, ali ne može i ne treba preuzeti njegove obveze. S druge strane neki roditelji pišu domaću zadaću svojoj djeci, jer im je lakše napisati nego djetetu pokušati pojasniti neke sadržaje, a kad gradivo postane preteško i preopširno tad dijete šalju na privatne instrukcije i tako “rješavaju” problem.

Greška u sustavu!

Loše ocjene popravljaju instrukcijama, uče samo zbog ocjene.
Loše ocjene popravljaju se instrukcijama

Sustav vrednuje samo ocjenu i to djeca i roditelji iskorištavaju. Što ostaje učitelju? Učitelji ne mogu pristati na to da se njihov rad svodi na poučavanje za rješavanje testova. Kako protiv sustava, kad sustav želi da učenici usvajaju činjenice, a ne da se od njih traži razmišljanje? Kako djeci objasniti da je bitno kritičko razmišljanje, a ne ocjena? Učitelji su zatrpani papirima, ukalupljeni u različite planove i programe, a najžalosnije je što se od učitelja traži samo poštivanje plana i programa, da učenicima dijele (što bolje) ocjene i imaju “sređenu” papirologiju. A znanje djece? To baš i nije nikome bitno. Možda samo učitelju! Možda je najviše učitelju bitno djecu osposobiti za usvajanje važnih životnih kompetencija, osposobiti učenike za samostalan rad i učenje, te ih naučiti kritičkom razmišljanju.

Djeca vide da se u Lijepoj našoj cijeni samo snalažljivost i dobre veze, a iz škole jedino jedino što je bitno je ocjena. Roditelj pita svoje djete koju je ocjenu dobio u školi, a ne što učio ili naučio. Kod upisa u srednju školu bitne su samo ocjene, a ne znanje. Zbog toga prosječnog hrvatskog školarca ne zanima znanje, već isključivo ocjene. Domaće zadaće često prepisuje ili piše u zadnji tren, uči samo pred testove i koristi se instrukcijama da bi dobio što bolju ocjenu, tje je vrlo malo samokritičan prema svom radu i postignućima.

Dio učitelja (iskreno se nadamo da jako mali dio) rado daje instrukcije, jer time mogu popraviti svoj kućni proračun. Tako pokazuju djeci i roditeljima da ono što rade u školi postaje nebitno. Sve bitno će naučiti na instrukcijama i dobiti ocjenu koju toliko žele. Učenicima se tako pokazuju samo načini kako što bolje riješiti test. Na instrukcijama ne podučavaju dijete da potiču razmišljanje i ne trude se pokazati djetetu kako samostalno raditi i naučiti nešto.

Internet je pun besplatnih instrukcija za pomoć i samostalno učenje.
Internet je pun besplatnih instrukcija za pomoć i samostalno učenje

Kakvo je tek mišljenje javnosti kad oko 50 posto djece u školi ne nauči sve što bi trebalo, nego roditelj još dodatno mora plaćati instrukcije. Učitelji jesu potplaćeni i neki tako uspijevaju popraviti svoje financije, ali to im ne smije biti praksa. Treba se na sve načine boriti za dignitet hrvatskog učitelja, za bolje plaće, za bolji standard u školama. Instrukcijama se sve to urušava. Učitelji postaju plaćenici koji jedva čekaju dijete koje nema dobru ocjenu da bi si zaradili koju kunu. Time ruše dignite svoje profesije. Obrazovni sustav je postavljen naopako, kod učenika razvija vrijednosti potpuno suprotne onome što bi škola trebala promovirati i njegovati: umjesto rada na cijeni su snalažljivost i veze, a opći je stav da se znanje može platiti. To se i postiže instrukcijama! To što im instrukcije neće osigurati trajno znanje, već samo privremeno pokrpati rupe u znanju, vjerojatno previše ne brine niti djecu niti roditelje.

Možda vam se i ...

Objavi komentar

Your email address will not be published.